Samstag, 15. Dezember 2007

Umijeće tumačenja i razumjevanja

Hermeneutika ima korijen u grčkoj riječi hermeneutes, što u doslovnom prijevodu, znači tumač.
Umijeće hermeneutike navješćuje, tumači, objašnjava i izlaže nešto što je višeznačno ili što nije sasvim jasno i u krajnjem smislu je umjeće razumjevanja.
Hermeneutika ne tumači nepoznato nego potiče na samostalno razmišljanje i misaono sudjelovanje u tumačenju i osobnoj interpretaciji nepoznatog. Ona ne nudi konačna rješenja i ne definira razumijevanje kao gotov proizvod nego kao tijek neprekidnog razmišljanja.


Boja vremena

Wär nicht das Auge sonnenhaft,
Wie könnten wir das Licht erblicken;
Lebt nicht in uns des Gottes eigne Kraft,
Wie könnt uns Göttliches entzücken?

Da oko nije suncu nalik
Kako bismo mogli svjetlo gledati;
Da ne živi u nama sama božja snaga
Kako bi nas božansko moglo ushititi?  

Tri riječi, koje Goethe koristi u svojoj uvodnoj pjesmi u njegovu teoriju boja (prepjevao je riječi mistika Jakoba Böhmea): oko, svjetlost, božansko – spadaju skupa i međusobno su povezani. U oku svijet, čovjek i božansko postaju jedno. Biće čovjeka (njegova nutrina, njegova duša) zrcale se u oku. Istovremeno se u njemu ogledava vidljivi svijet (vanjsko). U oku svijet susreće čovjeka.

Koju boju ima vrijeme upitah mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta. 
Osluškujem nebesku tišinu i pričinja mi se da čujem žubor rijeke vremena u pjevu nebeskih ptica, osluškujem poeziju univerzuma u suzama oblaka, vidim iskrenje obrisa sretnog trenutka i ulazim u kristalni dvorac koji je iznjedren iz vječnog Božjeg sna. Veliki nebeski orkestar svira suptilnu melodiju bezvremena. Strune, to čudesno tkivo svemira, trepere ritmom svjetlosnih zraka koje se na svom beskrajnom putu slijevaju u naša srca ili je ta čudesna muzika ipak samo igra svijetlosti i sjena naših besmrtnih duša. Jezdim među treperavim očima beskraja u kočiji koju umjesto nebeskih vranaca vuku isprepletene istine, misli velikih poeta i uvode me u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davno ispisane osjećaje. Osluškujem šaputanje zvjezdanih duša iz prohujalog vremena, prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane. Antologijski se redaju soneti, heksametri, pjesme nepoznatih autora, pjesma nad pjesmama. Iznenada vidim u blještavilu boja, vatromet želja i prekrasnu sliku beskonačnog ljetnog neba na kojem iskre odsanjani snovi naših praotaca. Prelazim granice dozvoljene smrtnicima, zaboravljam da je život konačan, zaboravljam na zvjezdani prah koji će jedini poslije mene ostati. Tada se iz ničega u svijesti pojavi svjetlost, čudesna simfonija boja, muzika postojanja u iskrama plamenih jezika, tajna skrivena u bespućima beskraja koja se zatvara u prsten bez boje u svim nijansama svijesti. Snažan vjetar se spušta nad pučinu snova, svilena jedra su puna ljubavnog zova, a ja lutam nepredglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u bojama nekog drugog svijeta. Tada mi se pričinja da se nebo raduje mojim pustolovinama, a onda iznenada kišom tuguje na obroncima jave i poziva me u da se vratim u trenutak, da završi nepotrebno čekanje na ludost proticanja časaka jer prave stvari se događaju i nikada ne ponavljaju u bojama vremena. Onda mi se pričinja da su u jednom sutonu umrle tišine i da se pred mojim očima šire samo jutra razigrana, da su sve staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja. Zaustavljam se zagrljena ljubičastim svitanjem i boje nadolazećih trenutaka mi šapatima pješčanoga sata nagovještavaju sljedeći. U zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam čekanju da mi ljepotu dječijeg osmijeha oduzme. Pružam dlanove ka tajnovitom šarenilu vječnosti, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i trepavicama ucrtavam nove puteve na globusu želja. Ćutim da mislim i osjećam čovjeku nedozvoljenom brzinom slično dugi koja traje u treptaju oka i onda nestaje nošena okretajima planete oko srca koje neprestano odkucava trenutke. U svakom novom svitanju otkidam komadiće vremena i tkam svilenu haljinu u nijansama koje uzimam iz varljivog duginog spektra prosutog na horizontu svijesti.

O čemu govorimo kada govorimo o pokretu?

Naše međusobno razumijevanje izrastat će iz znatiželje i zanimanja za temu umijeće pokreta. Da bi se to dogodilo, nužno je da imate povjerenja u ono što vam ja, pišući o umijeću pokreta, nudim. Metode hermeneutike su mi pomogle da spoznam temeljne oblike razumjevanja. Njihova osnova je u poruci da onaj koji zna prenosi svoje znanje onome koji želi nešto novo saznati.
Tu se odmah postavlja pitanje:
Razmišljati ili apriori odbiti ideju o umijeću pokreta?
Odgovor koji se krije u tom pitanju je, naravno razmišljati jer ako, apriori, odbijete ideju o umijeću svakodnevnog pokreta, odbijate i želju da upoznate samoga sebe i zatomljene mogućnosti u sebi.
Već sama želja i čuđenje u vama je dokaz vaše kreativnosti.
Razmišljajući o umijeću pokreta, isprobavajući zamišljeno na sebi, razvijala sam i metodu kako tumačiti i razumjeti pokret, te dostiči svijest o njemu.
Ispružiti ruku prema čaši vode je makinalan pokret koji izvodimo ne razmišljajući. Misliti taj pokret značilo bi svjesno osjetiti uzrok njegovog početka, svjesno doživjeti njegov tijek i trajanje, te spoznati je li mu povod gašenje neumoljive žeđi ili tek želja za još jednim pićem.
Žeđ je poriv koji u meni budi drukčiji ritam i dinamiku pokreta od motiva smišljenog uzimanja tekućine.
Pišući ove redke, ja vas pozivam u avanturu svjesnog razmišljanja o vašem svakodnevnom pokretu.
Umijeće razumjevanja i tumačenja ideje o umijeću pokreta je misaona energija koja iz pohranjenog znanja i novopročitanog teksta potiče na buđenje zatomljenih potencijala i stvara misaonu sliku o tijela i pokreta.
Vaša misao o pokretu vas uvodi u četverodimenzionalnost vašeg svjesnog postojanja. Misleći pokret vi ostvarujete 4- D Samopoimanje i ulazite u 4-D samomobilizaciju vaših mogućnosti.
Priupitajte se i pokušajte sami sebi dati odgovor na postavljeno pitanje. Ovo je poziv na misaoni dijalog pri kojem ćete si uistinu rastumačiti moju ideju o umijeću svakodnevnog pokreta i uistinu je početi razumjevati. Tvrdnja da pokret počinje u glavi, a ne u mišićima potvrđuje i izreku da je osobni pokret rezultat osobnog načina razmišljanja. Ja sam ovako počela razmišljati prije nego sam se upustila u avanturu pisanja o umijeću svakodnevnog pokreta:
  • Što je moja misao?
  • Moja misao je moja osobna kreacija.
  • Što je živuća materija?
  • Živuća materija je vječno gibanje energije.
  • Što je moja energija?
  • Moja energija, to sam ja u pokretu.
  • Je li moje tijelo materija ili energija?
  • Moje tijelo je osjetilna varka materije nastala vječnim gibanjem moje energije.
  • Što je moj prostor?
  • Moj prostor je gibanje moga tijela u vremenu.
  • Što je vrijeme?
  • Vrijeme je svjesno spoznati trenutak mog postojanja.
  • Kako nastaje moje vrijeme?
  • Moje vrijeme nastaje mojim svijesnim postojanjem u trenutku.
Osnova hermeneutike je govorni jezik kojim se služimo u svakodnevnom životu. Prevodeći ga na naš unutrnji jezik mi si tumačimo i razlažemo ideju i tako pretvaramo hermeneutiku u osobnu metodu samopimanja, samorazumjevanja i samospoznaje. Naš unutarnji jezik ovisi o našim raspoloženjima, stanjima naše duše, o spoznaji treutka u kojem sebe doživljavamo u doživljenom ili u pročitanom tekstu, u pročitanoj pjesmi u ljepoti postojanja.
Kada si metodom hermeneutike razjasnimo bitnost pokreta, naročito bitnost svakodnevnog pokreta, kada spoznamo da pokretom stvaramo svoje vrijeme i prostor, tada nam postaje jasno koliko je pokret važan da bi održali harmoniju geometrije našeg tijela i naše duše.

Ljubavni ples duše i njene sjene neka bude kao igra tetrijeba i ždrala, neka bude mjesec s venerom u vječnom zagrljaju božanskoga vala, neka bude kralj nebeskih i morskih mijena, ili jednostavna treperava ljepotica noći uvijek pomalo snena.
U čudesnom trenutku, pod okriljem Kairosa, neka to bude čudesna kočija s kojom nebeski vranci beskrajem jezde i milovanjem nježnim, poljubcem Boga za nsa bude usnule zvijezde, one čudesne iskrice unutarnjeg neba, iskrice koje nazivamo platonove ideje.
Duša naša ponekad osjetaje sama, tanane niti sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene, dok se ta kraljica noći svlači bez srama, pred vrancima čudnim, donosiocima sreće te čudesne i vječne duševne svijetlosne mjene. Maglovita duša, njene duše sjena stvara uvijek nove sjene da za nas onostrano, nerazumno, neprotumačeno ne ostane zaleđeno u svijesti kao usnuloga srca sjeme.
Mistični i mudri ti nebeski vranci, obilježja snova,
snova nove sjene, a duše sjena, putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju novih objašnjenja, tumačenja snova novih istina rođenja.
Um moj trepti, šapuće mi tada duše moje sjena,vranci obuzdani, rukom probuđenog srca žele duši razum vratit.
Vranci jezde granicama uma i dušu stavljaju na vagu, na Kairusovu vagu koja u svakom treptaju oka dušu i tijelo može u ravnoteži snatrit.
Hrabro gazim putevima nerazuma, vranci me nose u carstvo tumačenja, a iz srca izrasta simfonija životne krune, srce srcem srcu, probuđenim umom dodiruje te božanske strune .
 
Umijećem pokreta mi postajemo arhitekti svoga tijela, jer sam pokret je živuća arhitektura jedinog čudesnog zdanja koje samo nama pripada, pokretom uzdižemo nebeske vrance n u univerzum svoga uma i osjećamo sudjelovanje u napisanom, pročitanom, doživljenom štivu i iskricama zvjezdanoga neba svoje duše iznenada razumijemo ono do sada ne razumno, vidimo ono očimo do toga trena ne vidljivo.
Spoznavši svjesno geometriju tijela i pokreta mi ulazimo u multidimenzionalnost vlastitog postojanja i počinjemo osjećati četverodimenzionalnost našeg življenja.
Konceptom "Manu propria kineziterapija" pokušavam prvo sebi, a onda pacijentima raztumačiti bitnost svjesnog sudjelovanja u nastajanju, širenju i završetku svakodnevnih pokreta. Metode, koje još uvijek razrađujem, mi svakodnevno otvaraju nove puteve ka još boljem razumjevanju moje osnovne ideje, a pacijenti s kojima radim mi svojim pitanjima pomažu pri tumačenju ideje koju polako pretvaram u metode.
4- D samopoimanje je metoda kojom sam uspjela spoznati samu sebe i u univerzumu mog utjelovljenog uma otkriti izvor moje pokretačke energije, one čudesne nebeske vrance koji pale oči neba i prosipaju mojim umom zvjezdanu prašinu svijesnosti.
4- D samomobilizacija je metoda kojom sam ja uspjela svoj pokret pretvoriti u sredstvo samoizlječenja od bolova mog sustava za pokretanje. Uspjela sam nebeske vrance obuzdati u zapregu čudesne kočije, kočije koja postaje svaki moj zglob koji se pokreće uzdama kojima uprvaljam zapregu mojim unutarnjim beskrajem.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/